Pope, Pričaj. Učitelju, Uči.

Nazire li se kraj toj posrnuloj muci?
Jesu li svi truli mozgovi sretno stigli kući?

Padaju zvijezde usred povampirenog i opijenog neba,
ujedinjena je to nedokazana statična krema.
Ja sam tu, a tebe nekako… nema.

Vele da je petak, a u mom srcu rimuju se odbjegla srijeda.
Zlato sije, a seljaci kažu: odnijela je Baba Roga zadnji pladanj opčinjenog meda.
Tako je to kad nema reda…kad se kriva roba gura sprijeda.

Obavezni kurikulum za totalne strance,
rezervirana optička jama za rapsodilne amorfne kapitalce,

dok razjareni vjetar u gorkoj zavjetrini slatko puše,
još jedna riječ lagano se po papiru sada odbjeglo vuče.

Grmi li to zapaljeni prozor?
Gleda u dozrelu fatamorganu, zaspalu nasred lokalne tuče.

Čujem ti glas, ali kao da nisi kod kuće.
Otišla si iza rapsodilno podignutog brda,
gdje najbolje svjetlo ovog svijeta spava.

Probudila se… i postala ogromno srce,
najčistija, neizbrisiva nada.
Kada tvoje srce krvari, nitko i ništa ne može da strada —
samo ljubav, samo ljubav neopozivo vlada.

Vrtlog rascijepljenog neba abrazivno gori.
Srebrno dlijeto zabijeno u krivi kolač — propada.
Kolektivizirana tamnica, umočena u studioznu glupost, ne može da se vijori.

Puno se priča ovih dana.
Puno je praznih srca, a još više kolektivno nabijenih, otvorenih, ozeblih rana.

Dolaze sa svih strana.
Ne plaši ih ni isforsirani šapat,
jednooka, crveno nikla, parafrazirana vrana.

Pate, mole, svi se boje tektonskog pada…
Svi glasovi uniformirano zbore:
„Zašto… zašto baš sada?“

Nismo mi zakržljali plod ovog mizerno ratificiranog, neispovjeđenog jada.
Mi smo samo zaspala uplakana jeka.
Mi smo aktivirana, ugušena galama.
Fali nam… fali nam još korektnih dana.
I mi bi jednom… da živimo… da živimo kako se to spada.

Mrtvi kamen i živa svijeća
prikaz su našeg mobiliziranog, bespokojnog jada.

Reci nam, reci — zašto baš sada?

HP 5202